Ljudi veliki dio života provedu na svojem radnom mjestu, u radnoj okolini. Kako vrijeme prolazi tako to sve više uzimaju zdravo za gotovo i ne razmišljaju o tome da su radno mjesto i radna okolina drugi dom - druga obitelj. Barem bi trebali biti.
Naročito, ukoliko uzmemo u obzir spomenuto vrijeme, ali i energiju koju ulažemo u nešto što se naziva radno mjesto ili nešto malo šire, mjesto rada.
Tako se po tom životnom pravilu, dnevno srećemo s drugim ljudima kojima je mjesto rada isto. Surađujemo, pokušavamo uskladiti svoje različitosti, trudimo se... zbližavamo se na nekoj sasvim posebnoj razini. I sve je dobro dok smo ujutro svi
na broju, dok ekran prikazuje sva imena koja mora prikazivati.
Sve dok.. 
Sve dok se neko ime prestane prikazivati na ekranu. Dok se ne pojavi praznina. Ona koja nam govori da nekoga, na koga smo toliko navikli, više ovdje nema.
I onda krenemo razmišljati. Uobičajeno, o vrijednosti života, čovjeka-pojedinca, o svačijoj osobitosti, o floskulama o tome kako smo svi zamjenjivi. To je doduše istina. Zamjenjivi smo itekako ako se promatramo međusobno na razini strojeva. 
Nezamjenjivi smo u onom trenutku kad se krenemo gledati kao ljudi.
Svako je ljudsko biće, svako je biće nezamjenjivo. Kad nestane iz nekog prostora u kojem se običavao kretati - čovjek, biće sa sobom odnosi i svoju energiju, ono čime je zračio. Odnosi svoje korake i njihov zvuk, svoj smijeh, miris... ono po čemu
smo ga prepoznavali, a po čemu ćemo ga nadalje pamtiti. Jer, sretati se više nećemo. Ne ovdje.

26. lipnja 2018. godine, oprostili smo se od svoje kolegice i suradnice g-đe Branke Šimonji rođ. Bonifačić.
Pamtit ćemo je po osmijehu i koracima koji više neće odjekivati... po energiji koja će nam nedostajati, a kojom je Brankica - kako smo je običavali zvati, obilato zračila.